Gradsko društvo Crvenog križa Zagreb veliku pažnju pridaje radu s mladima, što nas uvijek veseli. Iznimno je velik broj aktivnosti u koje se naši mladi uključuju te ih jednom godišnje nagradimo putovanjem u Passignano sul Trasimeno, maleni gradić u Italiji s kojim već dugi niz godina njegujemo prijateljski odnos.

Kako je ove godine putovanje izgledalo i koji su dojmovi pročitajte u nastavku.

Tekst je dugačak, ali pročitajte, nećete zažaliti.  

Četvrtak 26.07. Dan 1.

8.30

Dragi dnevniče (putovanja), Danas mi je dan počeo vrlo rano, u 6 ujutro. Obukao sam se, spremio za put u Passignano, oprao zube i sve u svemu imao dosta produktivno jutro. Iz moje jutarnje bezbrižnosti izbacila me zvonjava mobitela. Nazvala me Nikolina da provjeri jesam li budan. Zahvalio sam joj se, malo porazgovarao i poklopio slušalicu. Nije prošla ni minuta kada je telefon ponovno zazvonio. Zvali su me i provjeravali jesam li budan još idućih petnaest minuta. Više ne znam što je s ovim današnjim svijetom, jednom zakasniš na sastanak i više ti nitko ne vjeruje. Našli smo se svi u 8 sati ispred Crvenog Križa u Ilici 223, sjeli u transić i krenuli za Italiju. Naš vjerni vozač, Ante Mlinarić, naša prevoditeljica Franka Vnučec, naš fotograf („Šta ću slikati prirodu, dajte se stanite tu pa ću vas slikati“) i neslužbeno DJ, Luka Jalžabetić i nas šest krmeljavih nenaspavanih krumpira (Anamarija Nevistić, Tea Ostojić, Matej Črep, Nikolina Brešić, Mia Vukmirović i moja malenkost, Dražen Bičanić) kojima je jedini zadatak bio naspavati se prije puta i nositi reviju (doći ću do toga). Nas devetero dobilo je nevjerojatnu priliku otići u Passignano, upoznati lokalne običaje i kulturu i sve u svemu, dobro se zabaviti. U ovo doba godine u Passignanu se održava manifestacija pod imenom Paglia (čitaj Palja) delle (čitaj bez jednog L) Barche ( čitaj brodova) koja je nastala iz rivalstva dviju plemićkih obitelji. Traje osam dana tijekom kojih se četiri dijela grada (na talijanskom rioni) natječu za titulu najboljega i istovremeno prikazuju način odijevanja, hranu koja se jela te različite običaje koji potiču još iz renesansnog doba. Vrhunac je zadnje nedjelje kada se održava utrka brodova koja se sastoji od dvije dionice veslanja po jezeru i dionice u kojoj se muškarci (isključivo muškarci) svakog riona utrkuju i istovremeno nose barke po cijeloj staroj jezgri. Manifestacija završava velikim vatrometom. Jedva čekam!

11.00

Dragi dnevniče (putovanja), Dogodila se nesreća na autocesti prije Ljubljane pa smo morali obilaziti preko cijele Slovenije. Vozimo se već dva i pol sata po šumama i gorama iste. Nisam vjerovao da je Slovenija tako velika.

17.00

Dragi dnevniče (putovanja), Napokon smo stigli! Italija je stvarno lijepa zemlja, sve je mirno, a ljudi se čine stvarno pristupačni. Upoznali smo Stefana Spaccinija, jednog stvarno simpatičnog Talijana koji će nam biti nešto poput domaćina ovih dana. Franka je rekla da sada idemo na dvije večere ali mislim da se šalila. Šalila se, zar ne?

23.59

Nije se šalila. Mislim da ću eksplodirati. Prvo su došli brusketi sa svime i svačime. Pa su došli još jedni brusketi. Pa tjestenina. Pa torta s pršutom. Pa pomfrit. Pa SLADOLED! Hvala Bogu da nemam vagu sa sobom.

Petak 27.07. Dan 2.

23.00

Dragi dnevniče (putovanja), danas smo ustali rano, otišli na doručak koji je bio dosta opsežan, dvopek sa namazom, pa sa sirom i salamom, pa kroasan, i na kraju kolač. Nisam bio gladan sve do večere. Otišli smo u Sienu. Na putu smo gledali toskanska brda kako se prelijevaju cijelim krajolikom. Svugdje nijanse zelene i žute boje kao da je početak proljeća. Oduševljen sam. Siena, prekrasan grad prepun fenomenalne arhitekture. S nama putuje i panda (plastična) imena Gepetto. Namještali smo selfie s njim deset minuta, ma prefora je. U Sieni smo vidjeli glavni trg i katedralu, ali sam im zaboravio imena tokom dana. Također je Črep našao nekakvu genijalnu slastičarnicu, Lindt. Ne zvuči baš talijanski, ali njemu to nije smetalo ni najmanje, dapače, skoro je pao u ekstazu kada je probao njihov sladoled. Stefano nas je vodio na ručak na otvorenom. Samo za nas je bio pripremljen stol sa suprotne strane ulice od restorana i stvarno je bilo posebno. Upoznali smo i njegove prijatelje, Stefana i Lauru, koji zajedno s njim rade u udruzi Avis koja već nekoliko godina ima dobar prijateljski odnos sa Crvenim Križem Zagreba. Opet je bilo jako puno hrane, imam osjećaj da je bilo za četiri obroka a ne jedan. Izjeli su nas komarci. Navečer smo išli u nekakav restoran i ponovno se najeli. Predjelo od povrća, drugo predjelo, tjestenina, pa kobasice (jadan Črep je jeo viškove i skoro zadobio traume). Na kraju smo probali limoncello, rakiju od limuna, bila je neočekivano slatka. Kasnije smo otišli na koncert na otvorenom koji se održavao na plaži na kojoj će biti utrka brodovima. Isplesali smo se i zabavili sa Stefanom (prvim) i nadam se skinuli višak kilograma koji je nastao u zadnjih 36 sati.

Subota 28.07. Dan 3.

16.00

Dragi dnevniče (putovanja), Danas smo ujutro bili na prijemu kod gradonačelnika Passignana Sandra Pasqualija. Dao je lijep govor o prijateljstvu između Zagreba i Passignana koje postoji te je izrazio želju za povećanjem komunikacije i suradnje između naša dva grada. Bili smo na ručku kod Laure i naravno opet smo imali veliki obrok. Dobra stvar je što su talijani shvatili da nažalost imamo manje želuce pa su smanjili obroke. Dobro smo se zabavili ali i prejeli. Išao je i Gepetto. Stvarno sam se zabrinuo kad smo ga skoro izgubili ali ga je Tea na kraju pronašla u torbici. Sve smo na kraju zalili jednim malim limoncellom. Popodne se idemo kupati na bazenu a predvečer ćemo posjetiti Peruggiu. Jedva čekam!

01.00

Dragi dnevniče (putovanja), Onaj ručak me pokosio. Čim sam dotaknuo krevet u hotelskoj sobi zaspao sam na dobrih sat i pol. Par sati smo se brčkali po bazenu, potapali i sunčali kao da smo na plaži. Navečer smo otišli u Peruggiu i vidjeli grad. Za razliku od Passignana koji ima atmosferu jednog malog mjestašca Perrugia se stvarno čini kao grad. Velike ulice, obilje restorana i dučančića. Tamo smo i večerali. Neki su jeli sendviče a neki su naručili pizzu. Jedna od boljih koje sam jeo, ali to uopće nije bilo najbolja stvar kod te večere. Napokon se nismo morali svi prejedati. Jedan tanjur i jedan slijed, bez uvrede Talijanima ali to je moj način objeda. Ipak, najveći doživljaj na putu do tamo bila mi je vožnja metroom. Dobro, metro možda ne opisuje točno kako je to izgledalo. Ličio je na našu zagrebačku žičaru samo je bio vodoravan i puno duži. Nažalost kada smo se vraćali bila je zatvorena pa smo morali pješice ići dva i pol kilometra. Nisam nikad mislio da će mi biti tako drago vidjeti našeg „transića“ kao nakon tih pola sata pješaćenja.

Nedjelja 29.07. Dan 4.

12.00

Dragi dnevniče (putovanja), Danas smo vidjeli Montepulciano. Prekrasan grad, ali stvarno smo previše hodali ovih par dana pa smo grad prošli u „laganini modu“. Obišli smo najveću crkvu u gradu i malo ju „proguglali“, vidjeli smo gradsku vijećnicu te sjeli na kavu. Pred kraj smo skoknuli do dvorca Montepulciana ali nas nisu pustili unutra pa smo vidjeli samo vrt, ali imali su i parkić sa ljuljačkama pa sam svejedno uživao. Trenutno smo na vrhu Passignana, točnije u gradskoj utvrdi. Odavdje se vidi cijeli grad i jezero. Popodne idemo na ručak kod Milesa, sina osnivača Avisa. Nadam se da ćemo se malo manje najesti i da ćemo imati snage za reviju koja je prije utrke brodova kasnije popodne. Također moram napomenuti da sam dobio „začrepljenje“ od sve hrane koju sam morao provariti ovih dana. Jedva čekam ručak…

16.00

Dragi dnevniče (putovanja), Talijani su stvarno dragi narod, to moram reći prije svega. Ali zaista ni najmanje ne razumijem kako više mogu jesti tjesteninu. Dosta mi je i tijesta i kobasica i brusketa. Čak me i ona glupa panda počela živcirati. Jedino me ona kap limoncella i velike količine vode još uvijek drže na životu. Neznam kako ću nositi reviju. Predstavljamo Centro Storico (jedan od riona). Stavili su deset slojeva odjeće na mene kao da ne znaju da je vani 40 stupnjeva! Još moram nositi i štrample. Bojim se da ću se istopiti do kraja revije. Uspio sam sakriti komadić papira u vrh štrampli pa ću pokušati pisati dok revija traje.

16.10

Upravo stojimo pred utvrdom Passignana i čekamo da povorka krene. Nisam znao da ću biti predvodnik povorke i nisam znao da ću nositi zastavu. Barem su mi dali utor za zastavu na pojasu pa je neću morati držati u zraku.

16.15

Krenuli smo. Ništa ne vidim. Stvarno neznam što će biti ali tempo kojim hodamo mogli bismo ovdje biti i preko sat vremena. Pitam se je li loša sreća ako im barjaktar kolabira od vrućine.

16.50

Dnevniče (P.), Napokon je gotovo. Zastava mi je bila usred vidika pa sam se svako malo skoro zabio u bubnjare koji su išli ispred mene. Skoro sam se istopio jer ne samo da imam puno odjeće nego je sva crna. Žedan sam kao pas. Hodali smo preko cijelog grada i svo to vrijeme sam morao držati zastavu. Još mi je neki Talijan iz povorke prišao i počeo pričati nešto ali ga nisam ništa razumio pa sam samo rekao: „Hvala, također“. Mislim da nešto nije u redu jer ne mogu pomaknuti desnu ruku već pola sata.

19.00

Dnevniče (putovanja), Ruka mi je dobro, ali neću više nositi zastave makar me preklinjali. Utrka je trajala svega nekoliko minuta. Pobijedio je San Donato, Olivetto je bio drugi, a favorit Centro Due je na kraju završio jedva na trećem mjestu. Uskoro ćemo otići na večeru ali stvarno ne znam kako će više išta stati u mene. Jedino što me veseli je vatromet.

Ponedjeljak 30. 07. Dan 5.

01.00

Dragi dnevniče (putovanja), Prvi put u životu sam gledao neki veliki vatromet. Skoro sam zaspao čekajući ali zahvalan sam što nisam. Stvarno je bilo prekrasno, i vidi se da su se jako potrudili. Zaista neopisivo.

17.00

Dragi moj dnevniče (putovanja), Napokon smo se vratili u Zagreb. Na putu se nije dogodilo ništa značajno ali sam sada s vremenskim odmakom nešto shvatio. Stvarno mi se svidjelo ovo putovanje. Nisu bili tako strašni ni višak hrane niti hodanje niti komarci. Sve je skupa bilo jedno fenomenalno iskustvo i rado bih ga ponovio da me sutra netko pita. Shvatio sam kada smo se morali rastati na glavnom kolodvoru da smo se međusobno jako zbližili mi koji smo išli. U tih svega nekoliko dana smo stvarno stvorili osjećaj da smo mala obitelj. Jako su mi se svidjeli Talijani, i Miles, i Laura i oba Stefana i jako su bili druželjubivi i cijeli grad je cijelo vrijeme odisao nekakvom atmosferom mira i sreće koju se jako rijetko vidi. I zadnje, hrana, koliko god da ju je bilo je zaista, bez ikakvog pretjerivanja, bila GENIJALNA.

Znam da se ne čini tako iz onoga prethodno napisanog ali stvarno mi je drago što sam prisustvovao ovome (i također dosta mojih stavova je preuveličano radi zanimljivosti). I zato hvala. Hvala Stefanu i stanovnicima Passignana koji su nam priuštili skoro bezbrižnih par dana i koji su kuhali za nas barem jedan obrok svakoga od ovih dana. Hvala Franki i Mlinki i Jalži što su nas pratili i vozikali okolo i Franki što je prevodila i činila nam život puno lakšim. Hvala volonterima koji su išli samnom što su učinili ovo putovanje puno zabavnijim. I hvala Crvenom Križu što mi je dao ovu priliku. I nadam se da će svi volonteri dobiti priliku za ovakvo iskustvo.

Dražen Bičanić