Dirljivo svjedočanstvo studentice socijalnog rada nakon obavljene prakse s osobama s intelektualnim teškoćama u Gradskom društvu Crvenog križa Zagreb.

U sklopu kolegija  Socijalni rad s obitelji, preddiplomskog smjera socijalnog rada, tijekom posljednja tri mjeseca u Odjelu za poludnevni boravak i psihosocijalnu podršku za osobe s intelektualnim teškoćama provodila se studentska terenska praksa četvero studenata socijalnog rada pod mentorstvom stručnih radnika. Osim samih korisnika sa svih lokacija na kojima se pružaju usluge poludnevnog boravka i psihosocijalne podrške za osobe s intelektualnim teškoćama, studenti su imali priliku upoznati radnike, organizaciju, ciljeve, metode i usvojiti brojne vještine u individualnom i grupnom radu s korisnicima te njihovim obiteljima. Kako se kvalitetan rad prepoznaje i kako može snažno utjecati na kreiranje mladih ljudi najbolje govori pismo koje nam je nakon završetka prakse poslala studentica Helena Savić, a koje u cijelosti prenosimo:

„Jednom sam negdje pročitala kako se lijepe životne uspomene pohranjuju u našem mozgu u prefrontalnom korteksu. Ne mogu tvrditi da je ta informacija sto posto točna, ali znam da ako jest tamo će se zasigurno pohraniti ovo iskustvo prakse u Crvenom križu. Kad sam izabrala ovu praksu u meni su vladali razni osjećaji, u jednu ruku sam bila iznimno uzbuđena, a u drugu ruku sam se bojala. Javljala su mi se pitanja poput: Imam li ja kompetencije za rad s njima? Hoću li se uspjeti pokazati u najboljem svjetlu? Što ako ne budem prihvaćena od strane korisnika?  Međutim, već prvim susretom na praksi moji strahovi su nestali. Ono što bih sad, s odmakom od tri mjeseca, rekla sebi tada je da mjesta za strah nema ako u novo iskustvo ulaziš iskreno i otvorenog uma, sa željom za radom i voljom za učenjem. Vjerujem da su to osjetili i sami korisnici jer su me od samog početka primili u svoju malu zajednicu otvorenih ruku. Njihov pozitivan i vedar duh je svaki susret učinio velikim zadovoljstvom. Druženja su uvijek bila ispunjena smijehom, šaljivim pričama i anegdotama iz svakodnevnog života. Često su me znali pitati je l’ mi lijepo s njima. Mislim da riječ lijepo nedovoljno opisuje osjećaje koji su vladali u meni za vrijeme, ali i nakon svakog našeg susreta. Doma bih išla napunjena pozitivnom energijom, osjećajem zahvalnosti, ali i osjećajem da primam jako puno novih znanja od strane socijalne radnice i korisnika.

Znanje je puno lakše upijati u okruženju ljudi koji svoj posao obavljaju predano i s puno ljubavi. Naučila sam puno toga kroz promatranje rada zaposlenika na praksi. Kada bih to znanje morala sažeti u najkraćoj formi to bi glasilo budi empatičan i ne zaboravi biti kreativan. Empatija je riječ koja se spominje kao jedna od najljepših osobina koju osoba može posjedovati, a vrlo često se upotrebljava i među studentima socijalnog rada. Međutim, što je to zapravo empatija na djelu. Rekla bih da se ona najviše očituje kroz trud radnika da stvore stvarne međuljudske odnose sa svakim korisnikom, da probaju shvatiti njihove postupke i što je na njih moglo utjecati. Uz to, u radionicama se na korisnike gleda kao na individue s puno potencijala. Svaki korisnik ima neki talent, kvalitetu koja ga izdvaja od drugih. Upravo stručnjaci (s obitelji) imaju ključnu ulogu u prepoznavanju njihovih potencijala s pomoću stvorenih stvarnih veza s njima. Po meni je to empatija na djelu.  Također, važno je razvijati svoju kreativnost, smišljati nove ideje i prilagođavati ih korisnicima. Uz kreativnost usko je povezana i fleksibilnost. Bitno je osluškivati želje i potrebe korisnika, znati njihove potencijale, ali i ograničenja te prema tim faktorima modelirati predviđene aktivnosti.

Uz sve novo stečeno znanje osvijestila sam i određene izazove s kojima se korisnici susreću, a o kojima ljudi koji nisu u kontaktu s ljudima s mentalnim teškoćama uopće ne razmišljaju. Bilo mi je od velike koristi vidjeti na koje načine se socijalna radnica nosi s tim izazovima te na koje načine ih pokušava riješiti. Ova iskustva su me potaknula na promišljanje o načinima na koje možemo stvarati inkluzivnije društvo i o načinima kako minimizirati izazove s kojima se korisnici susreću. To razmišljanje me je potaknulo da promislim o sebi kao budućoj socijalnoj radnici. Vidim još jako puno prostora za profesionalni razvoj, svakako sam tek na početku razvitka. Ono što sa sigurnošću mogu tvrditi je da sam zahvaljujući ovoj praksi dobila kvalitetne temelje za svoj razvoj, uvidjela sam svoje jake strane, ali i one strane sebe na kojima još moram raditi. Ono na čemu sam najviše zahvalna ovoj praksi je to što me je usmjerila na put u kojem ću se uvijek truditi razvijati – u pravcu koji nije sačinjen od predrasuda. Uvijek gledajući na ljude kroz prizmu njihovih potencijala i mogućnosti, a ne kroz ograničenja nametnuta njihovom dijagnozom, društvenim ili socioekonomskim statusom. U konačnici to vidim kao jedinim pristupom u kojem možemo razviti pravednije društvo za sve nas.

Skip to content